Zombi proleter

Šekspir i kobasice

NaMinimumu: "Nova budućnost"

Mnogi pokušavaju, malokome uspije. Svatko tko je ikada u ruke uzeo električnu gitaru, ili o njoj sanjao lijepeći nos uz staklo dućana s instrumentima, poželio je iz etera zazvati jedan on onih rifova koji čitave stadione tjeraju da skaču u zrak. Zadarski kantautor/one man band Jadran Ranj, umjetničkog imena NaMinimumu, takve rifove sipa samouvjerenošću pravog majstora. 

Njegov novi album, koji je moguće besplatno poslušati i skinuti ovdje, zove se Nova budućnost. Radi se o brzom, melodičnom, zaraznom hard rock albumu koji je napisao, odsvirao, snimio i dizajnirao sam Ranj. Takvi uvjeti, naravno, ostavili su traga na izvedbi albuma, no upravo je napetost između stadionskih rifova i sobne produkcije jedan od njegovih zanimljivijih aspekata. Bez obzira na sve neuglancanosti, neujednačenosti i naivna rješenja (ovdje ga, treba naglasiti, ocjenjujemo možda i prestrogo, prema standardima žanrovski slične muzike koju u nemjerljivo boljim uvjetima snimaju bendovi u punim postavama) – tkogod zavrti Novu budućnost osjetit će onaj potisak i dinamiku koju ima samo pošteno napravljena muzika. Čovjek jednostavno prži. 

Osim što zna izvući zarazan rif, posebno treba istaknuti i to da je Ranj talentiran i kvalitetan tekstopisac. Slično kao i sa zvukom, i u tekstovima mu možemo pronaći mjesta koja traže doradu, ali sve u svemu nema puno onih koji pišu ozbiljnije, aktualnije i zanimljivije rokenrol tekstove od Ranja. Album Nova budućnost tekstualno je u potpunosti posvećen onom što blesavo nazivamo "društvene teme" (kao da čovjek ikada uopće može izbjeći da ono što što radi bude na ovaj ili onaj način povezano s društvom u kojem živi). 

Ranj pjeva o gubitku kontrole radnika nad vlastitim životom ("Manje priče više rada/ Algoritam svijetom vlada"; "Ne misli na ništa, ništa tu ne traje/ Ne možeš odavdje, život malo daje"), suvremenim mehanizmima manipulacije i propagande koja se prakticira preko masovnih medija ("Žuta štampa, sapunice, popularne glumice/ Uvlače mi se u glavu, one me žaru, one me palu"), nedostatku ili nevidljivosti istinskih alternativa ("Milijun mogućnosti čeka bolje sutra/ Ovo je je svijet kojeg nosimo na duši/ Stoljeća noći skrivaju nova jutra")... 

Jednom riječju, pjeva o kapitalizmu. Pritom se u tekstovima njegovih pjesama među općenitim komentarima i kritikama da pronaći i niz dobro opaženih detalja i vrlo preciznih uvida u proturječja, nasilje, i nepravde kojima povijest kapitalizma vrvi. Od toga da sustav koji navodno uzdiže pojedinca većinu stvarnih pojedinaca tretira kao lako potrošnu robu i ostavlja na cjedilu ("U ovom raju, stvorenom za tebe/ Ne vrijediš ništa"), do načina na koji se religijske i moralističke ideje i kategorije (poput grijeha i iskupljenja) povezuju s ekonomskim konceptima tvoreći ideologiju kapitalizma ("Hordu beskućnika koja luta gradom/ Pozivamo na iskupljenje radom"). 

Ali sve bi to naravno bilo obično popovanje da se tekstopisac postavlja iznad ili izvan stvari koje opaža oko sebe. Umjesto toga, Ranjev glas je glas pojedinca koji se pokušava boriti sa stvarima za koje shvaća da su loše, štetne, nepravedne, usprkos tome što je svjestan da ne može izbjeći to da ga upravo one u velikoj mjeri čine onime što jest. Njegov glas je proleterski glas: istovremeno ozbiljan, ali spreman na dobru zajebanciju; uronjen u suvremenost, ali zagledan prema drugačijoj budućnosti. Osim toga, zna odsvirati opak rif. 

Našim mlađim čitateljima stoga preporučujemo da kad na nekom od budućih pijanih jutub partija oduševljeno budu vrtili sve od Abbe i Tome Zdravkovića do Bijelog dugmeta, Nirvane i Rihanne, ne zaborave na plejlistu dodati i NaMinimumu. 

Autor: kurir Loda