Zombi proleter

Šekspir i kobasice

Ljudi se brane od poplave

 Kažu da "priroda" s "čovjekom" čini što želi i jednom kad pobjesni izaziva kaos koji je garancija savršene demokracije: pred slijepim smo bijesom prirodnih sila, kažu, svi jednaki. No to je laž. U situacijama prirodnih katastrofa, ako se i raspadne uobičajeni društveni red, ako i zašteka organizacija svakodnevice na koju smo navikli, temelji ključne društvene institucije - klase - ostaju nepoljuljani. Uvijek prva najebe sirotinja, pravo je čudo ako se ikad dogodi suprotno. Tako će i ostati sve dok budemo živjeli u društvima u kojima je luksuzni hotel važniji od protupoplavnog nasipa, a teren za golf od obradivog zemljišta. No da ne seremo previše. U solidarnosti s narodima Hrvatske, Srbije, i Bosne i Hercegovine, s čvrstim vjerovanjem da će zajedničkim radom i snagom volje uspjeti prevladati posljedice katastrofe kojoj su bili izloženi, Zombi proleter objavljuje pjesmu Hrvoja Tuteka, Ljudi se brane od poplave:

 

Ljudi se brane od poplave

Diže se voda, dolazi poplava, mutna je rijeka glasna i slijepa je. Diže se voda,
dolazi poplava, prevraća se i huči teški, bijesni element. Drveće se davi,
rasparane vreće, sve to rijeka nosi, uvlači i ruši. Somovi su nasukani u dvorištima,
ljudi su raspeti na jablanima, zidovi drhte i plaču, sivi mulj u našim ustima, smeđe
blato pod našim prstima, diže se voda, dolazi poplava, rijeka kida lance, kida i
ukrase, kida i ljubavi, rijeka će ti potopiti auto, ubiti dijete i neće ni zastati. Rijeka
je kao ruka, ona odmahne i ne drhti dok potpisuje, a ti moliš i plačeš i ne vjeruješ,
neka ti vrati kuću, neka ti vrati, ali prekasno je. Diže se voda, dolazi poplava, sve
smo to već vidjeli, ali još se nadamo: ovaj puta će drugačije. Mi, čije kuće nisu na
brdu, mi, čija djeca nemaju čamce, mi, koji nosimo gumene čizme i stare vojničke
jakne, mi, koji ne spavamo, umorni smo, i oči nam gore od neizvjesnosti, mi,
čije su dojke suhe i izvrijeđane, mi, koji smo upoznali nekoliko usputnih radosti
pa pomislili da je to sve čemu se imamo pravo nadati, mi, koji nemamo vremena
da se obrijemo, koji nemamo snage da odbijemo, mi ćemo se okupiti, na leđa
uprtiti vreće, lopatama razgrabiti pijesak, i sami izgraditi brane oko svojih ranjenih
voćnjaka, tih crvljivih snova, kvrgavih i slatkih jeseni.

                                                                                          Hrvoje Tutek