Zombi proleter

Klasna borba

Život u borbi za pravdu: Miloš Krpan i radnički pokret u Slavoniji

Miloš Krpan bio je učitelj i novinar, no zanimljiv je prvenstveno zbog toga što je bio i jedan od osnivača radničkog pokreta u Slavoniji. Za njega se svakako može reći da je nepravedno zaboravljena povijesna ličnost. Neki će čak ići i korak dalje i tvrditi da nije zaboravljen slučajno, nego da je namjerno izbrisan jer se onima koji pišu povijest često suprotstavljao. Bilo kako bilo, njegova životna priča vrijedna je prisjećanja, kako zbog povijesne uloge koju je odigrao za života, tako i zbog današnje aktualnosti - jer stvari za koje se Krpan borio, čak i danas, nakon više od sto godina, itekako su aktualne. 

Krpan je rođen 27. srpnja 1862. godine u selu Lipe pored Gospića gdje odrasta u siromašnoj obitelji s majkom, četiri sestre i bratom. U Petrinji se školovao za učitelja i već tada dolazi u kontakt sa socijalističkim idejama i literaturom, prvenstveno kroz djela srpskog socijaliste Vase Pelagića. Kako je i sam bio iz radničke, siromašne obitelji, te su mu ideje bile itekako bliske. 

Nakon završetka škole 1883. godine seli u Slavoniju, u selo Dubovik pored Slavonskog Broda gdje je dobio posao učitelja u seoskoj školi. Prvih godina Krpan se osim podučavanja djece bavio i seoskim poslovima, ali i učenjem jezika (njemačkog, engleskog i francuskog) pripremajući se za putovanja na koja je povremeno odlazio. U razdoblju do 1895. putovao je u Palestinu, SAD, Njemačku, Francusku, Belgiju i Englesku. Putujući, uspostavljao je kontakte s istaknutim ličnostima socijalističkog pokreta i istraživačima svjetskog glasa. Na putovanjima od Azije do Amerike, upoznaje se sa životom radnika u zemljama koje je posjetio, kao i s mnoštvom istaknutih ličnosti iz područja znanosti, kulture i politike - od Tesle, Edisona, Pasteura, Engelsa do Bebela, Liebknechta i Zole. 

U tom periodu u Slavoniji dolazi do raspada tradicionalnih obiteljskih zadruga, osiromašenja, ali i velikog socijalnog raslojavanja stanovništva. Dolazi do pojave lihvarenja od strane raznih prekupaca i trgovaca, te velike eksploatacije prirodnih resursa, ponajviše šuma. Mnogi postaju žrtve sprege lokalnih moćnika i vlasnika kapitala. Brojni svjedoci potvrđuju da Krpan već tada pokazuje veliku empatiju prema ljudima koji su žrtve tih malverzacija i da im svesrdno pomaže. 

Tada se još nije bavio politikom, ali kako je bio obrazovan, pisao je predstavke nadležnim tijelima. Zapravo, u to vrijeme on djeluje kao neka vrsta pučkog pravobranitelja zbog čega je bio jako omiljen među radnicima i seljacima i to ne samo među svojim mještanima nego i šire. Njegova kuća brzo postaje okupljalište seljaka iz okolnih sela, ali i radnika iz Slavonskog Broda. Krpan počinje pisati i za lokalne novine i u svojim člancima upozorava na nepravdu koju vidi oko sebe. Kako to često biva, oni koji se usude pomoći drugima u nevolji i oni koji upozoravaju na nepravdu  - postaju trn u oku državnih činovnika i svih onih koji u sprezi s njima rade na svojem bogaćenju  na račun drugih. 

Nešto konkretnija aktivnost Miloša Krpana kreće u vrijeme vlasti Khuen-Héderváryja kada jača širi narodni otpor. Iako sudjeluje u borbi za nacionalno osamostaljenje Hrvata, protiv okupatorskog ugnjetavanja, Krpan ističe kako ta borba nikako ne može biti odvojiva od borbe za socijalna prava. U svojim novinskim člancima napada licemjerje kako vladajućih, tako i oporbenih stranaka koje tada djeluju, naglašavajući kako se iza nacionalističke ili tzv. socijalističke retorike kriju samo i jedino materijalni interesi pojedinaca koji se u kratkom vremenu žele čim više okoristiti.

U to doba Krpan pokušava organizirati radništvo - većinom radnike koji su radili u obrtima, poljoprivrednike i tek manjim dijelom industrijske radnike. U lokalnim novinama i glasilima Socijaldemokratske stranke poziva na organizaciju i udruživanje radnika u zajedničkoj borbi. Navodi kako se radnici slabo udružuju u obrani zajedničkih interesa, a i one organizacije koje se osnuju, kaže, "naglo sinu, još brže minu". Tada još nema neke značajnije pojave radničkih udruženja. Na radničkim i građanskim skupovima sve češće drži emotivne i srčane govore koji dobro pogađaju bit problema. Vrlo često je govorio na skupovima Socijaldemokratske stranke. Više nije bio ograničen na Brod i okolicu, već putuje po cijeloj Slavoniji. Kako je bio dobar govornik, ali i osoba koja je jako dobro razumijevala probleme radnika i seljaka – njegovi pozivi na ujedinjenje i direktnu borbu nailaze na prihvaćanje sve širih masa seljaka, obrtnika i radnika. 

Naravno, zbog svega je toga stalno pod prismotrom vlasti, koja ga upozorava da svoje djelovanje prekine, nakon čega  ubrzo slijede i prva privođenja. Ne zna se točno koliko puta je Krpan bio zatvaran, ali svjedoci kažu da čim bi bili raspisani bilo kakvi izbori, Krpana bi se privelo. Isto tako, ako bi se održavala bilo kakva gradska manifestacija, Krpan je bio ili na govornici u prvom redu među ljudima i pozivao na pobunu ili opet u pritvoru. Kako osim agitacije nikada nije počinio nikakav zločin, ne postoje razlozi za njegovo zadržavanje u zatvoru, ali čestim privođenjima ga se pokušava zastrašiti. No svakim izlaskom iz policijske stanice, Krpan je sve odlučniji u svojoj borbi. 

1897. godine  po prvi put je osuđen - zbog "pokušaja zavedanja na veleizdaju", zajedno sa još nekim socijalistima iz Broda. To je period kada se dešava veliki progon socijalista u Srijemu i Slavoniji od strane Héderváryjevog režima s ciljem uništenja radničkog pokreta. Neki od osumnjičenih bili su osuđeni na zatvor, dok je Krpan oslobođen, ali prebačen na psihijatrijsko liječenje u Vrapče jer se njegov odvjetnik pozivao na njegovu neuračunljivost. 

Nakon dva mjeseca promatranja pušten je jer su liječnici zaključili da se radi o sasvim zdravom čovjeku. Zanimljiv je osvrt liječnika u otpusnom pismu: 

"Od vremena svog mladenaštva počeo je vlastitim očima promatrati sviet, te je vidio kakav nepremostivi jaz zieva između sirotinje i bogatstva – luđaka i filozofa. On je sam svojom silom odlučio ovaj jaz premostiti. Počeo je promatrati prirodu i uređenje ljudskog društva, počeo proučavati evanđelja i spise filozofa, te je tako dospio u krilo velebne ideje socijalizma. Žalibože dospio je na ovoj stazi u zatvor i ludnicu. No to ga ne smeta, dapače ga napunjuje zadovoljstvom jer znade da je nepriznanje progon i smrt sudbina svih velikih muževa počam od Zoroastre, Isusa sve do modernih nosioca ideje prava, ravnopravnosti i slobode."

Nedugo nakon puštanja iz bolnice progon Krpana se nastavlja. Uz pomoć austrijske Socijaldemokratske stranke sklanja se prvo u Beč, a zatim u Zürich. Za boravka u Beču Krpan je objavio nekoliko članaka u radničkim novinama "Arbeiter-Zeitung", a u Zürichu je pisao za novine "Peuple du Genève". U svim svojim člancima piše o siromaštvu u Slavoniji i lošem položaju radništva i seljaka. Članci se objavljuju pod pseudonimima, ali u Zürichu vlast već počinje sumnjati tko stoji iza tih tekstova i priređuje Krpanu razne neugodnosti. 

U svojim tekstovima izražava i kritiku katoličkog klera, pa u jednom od njih piše: "A što na to naši duhovni pastiri? Oni mjesto da ove neljude žigosanju svakom prigodom, sklapaju s njima prijateljstvo i izborne saveze, pa svi skupa svaljuju narodne nesreće na bezbožne i buntovne socijaliste. Jadnici neće da vide, da su odurne lopovštine počeli socijalisti na dan svjetla iznašati, pa zato ih je narod počeo smatrati pravim svojim zatočnicima...

U Dubovik se vraća 1889. i iako mu drugovi u Švicarskoj savjetuju da se javi Socijaldemokratskoj stranci za zaštitu, on to odbija jer shvaća da ta stranka nema puno veze s idejama koje on želi širiti i tu kreće njegovo razilaženje sa tom strankom. 

U Duboviku po povratku vrlo brzo biva uhićen, pod optužbom “da je smetao vjerozakon” kojoj je pridonio novi učitelj koji je došao na njegovo mjesto. Naime, novi učitelj sprečava Krpana u pokušajima da preuzme svoje knjige i ostale stvari iz škole, optužujući ga za krađu. Tu se dva učitelja sukobljavaju i nakon toga Krpana ponovo šalju u bolnicu. Iz bolnice opet brzo izlazi jer doktori utvrđuju da nema razloga da ga se zaddržava, ali po odlasku biva poslan u mirovinu. Kako time gubi status učitelja izbacuju ga i iz učiteljskog stana na koji je kao učitelj imao pravo. 

Nakon tih događanja počinje graditi kuću 2km izvan sela. Zemljište mu poklanjaju seljaci među kojima je i dalje bio omiljen, a oni mu i pomažu u gradnji. U tom periodu sve češće odlazi i u Bosanski Brod i tamo neko vrijeme boravi družeći se s istomišljenicima. Postoje pretpostavke da je baš Krpan donio socijalističke ideje iz Slavonije u Bosnu. U tom periodu Krpan živi od poljoprivrede i voćarstva, ali cijelo vrijeme je politički aktivan, iako izvan djelovanja stranaka. Tada zapravo kreće najproduktivniji dio njegova života u smislu organiziranja direktne borbe radnika. 

Dok traje otvoreni narodni otpor Khuen-Héderváryjevom režimu  u cijeloj Hrvatskoj, Krpan u Slavonskom Brodu u proljeće 1903. organizira demonstracije. U noći između 10. i 11. svibnja 50-60 seljaka i radnika, većinom socijalista, ali i nešto pravaša naoružanih sjekirama, pištoljima i puškama napalo je i demoliralo zgradu kolodvora u Slavonskom Brodu. Nakon toga Krpan je opet uhićen, ali je pušten jer nije bilo dokaza da je bio uključen u tu akciju. 

Nakon pada Khuen-Héderváryjevog režima jača radnički pokret u cijeloj Hrvatskoj. Kako su socijalisti bili istaknuti članovi u akcijama otpora protiv režima, to daje vjetar u leđa Socijaldemokratskoj stranici koja opet uspijeva povratiti povjerenje dijela stanovništva koje je izgubila zbog suradnje s tadašnjim poslodavcima. Tako ta stranka organizira nekoliko štrajkova od kojih je prvi bio u kolovozu 1904. Štrajkali su radnici stolarske radionice "Slavonija" i tim štrajkom je izboreno da se radno vrijeme smanji sa 12 na 10 sati. Nakon toga kreće štrajk zidara i tesara koji su se izborili za radno vrijeme od 11 sati. U svim štrajkovima Krpan je istaknuta ličnost, drži govore i organizira radnike. Djeluje samostalno, ne više kao član stranke i obilazi okolna sela i gradove šireći socijalističku ideju. 1906. godine drži govor na prvoj javnoj skupštini brodskih socijalista. To je bilo prvo obilježavanje Praznika rada u Slavonskom Brodu. 

Početkom 20. stoljeća radnici u Slavonskom Brodu i okolici najčešće su bili najamnici u šumarijama i drvoprerađivačkoj industriji suočeni s nereguliranim nadnicama, proizvoljnim novčanim kaznama, maltretiranjima od šefova, a radilo se često  i do 17 sati na dan. Ekonomska kriza bila je teška, što vlasnici tvornica koriste kao izgovor za sve veće smanjenje ionako vrlo niske razine radničkih prava. Ali kako je nezaposlenost bila velika, mnogima je u gotovo neizdrživim uvjetima jedini izbor glad ili rad. Zbog svega toga štrajkovi su sve učestaliji. Neki završavaju manjim ili većim pobjedama, a neki porazom.

U kolovozu 1906. godine kreće 15-dnevni štrajk radnika "Parne pilane d.d." koji pokreće Krpan. Štrajk je završio potpunim neuspjehom jer je došlo do razilaženja među novim brodskim socijalistima (predvođenih Krpanom) i Socijaldemokratske stranke. Vodstvo stranke spremnije je na razgovore i dogovore sa vlasnicima i kroz sitne ustupke pokušavaju osigurati mir među radnicima. Na kraju se Socijaldemokratska stranka potpuno odriče tog štrajka, strahujući da bi mogao završiti nasiljem (zaboravljajući na nasilje koje radnici trpe svaki dan) i zbog toga dolazi i do razilaženja među radnicima, što je uvijek početak kraja jednog štrajka. Godinu dana kasnije štrajk u istom pogonu bolje je organiziran i traje 18 dana, nakon čega je pokrenut i generalni štrajk u Slavonskom Brodu. Radnici zahtijevaju 10-satno radno vrijeme, regulirane nadnice, plaćanje prekovremenog rada te priznanje radničke organizacije i proslavu 1. svibnja kao Praznika rada. I u ovom kao i u prošlogodišnjem štrajku Krpan ima jednu od vodećih uloga sada sve više zagovarajući sindikalizam i direktnu akciju kao presudne oblike borbe za ostvarenje radničkih prava. Interesantno je kako je Krpan sa svojim idejama uvijek za korak ispred  okoline u kojoj djeluje i kako živi za ideje koje se u svijetu tek rađaju. Zbog organiziranja generalnog štrajka (koji je tada bio nezakonit) vođe štrajkačkog odbora bile su nakratko pritvorene. Ali i nakon njihovog puštanja pod uvjetom da se prekine generalni štrajk Krpan inzistira da se generalni štrajk ne prekida jer je, kako kaže: "generalni štrajk jedino oružje koje radnik ima u svojim rukama u klasnom ratu". Nedugo nakon toga, Krpan s grupom vodećih brodskih socijalista stvara grupu "Neovisni socijalisti". Prijašnje stranačke kolege Krpan smatra oportunistima, a program stranke nedovoljno revolucionarnim. 

Cijeli Krpanov život obilježen je i osobnim tragedijama. 1896. umrla mu je petogodišnja kćer, 1903. desetogodišnji sin, a 1909. umire mu od tuberkuloze i posljednje dijete, dvadesetogodišnja kćer. Nakon tih tragičnih događaja Krpan pokušava u Duboviku osnovati anarho-komunističku koloniju, pa u jednom bečkom listu objavljuje oglas o tome i poziva mlade ljude da dođu kod njega na imanje, govoreći da će se prema njima ponašati kao da su njegova rođena djeca. Premda su neki ljudi tijekom 1909. i 1910. doputovali u Dubovik, službenih dokumenata o osnivanju kolonije nema. 1912. došlo je desetak švicarskih obitelji koji su živjeli na tom području neko vrijeme, ali nema dodatnih informacija o tome kako je ta kolonija funkcionirala. Nekoliko godina nakon što mu je umrla i žena ponovo se oženio i s drugom ženom imao dva sina. 

Nakon izbijanja prvog svjetskog rata, 1914. godine Krpan je završio pred vojnim sudom zbog svog antimilitarističkog stava i otvorene kritike rata. Pušten je, ali mu je rečeno da će "ako ikad makne iz kuće ili zucne protiv rata biti obješen". 

Pred kraj rata radnički otpor znatno se radikalizira kako u Slavoniji, tako i u cijeloj Hrvatskoj. Neimaština i siromaštvo su sve veći, a radnici sve očajniji. To je period kada revolucionarne ideje iz Rusije dolaze na ova područja. Jača i sindikalni pokret, pa tako 1919. godine broj sindikalno organiziranog radništva doseže brojku od 50 000 radnika (Josip Cazi, Revolucionarni sindikati Jugoslavije), što je praktički cjelokupna radnička klasa Hrvatske. S boljom radničkom organizacijom dolazi i do sve većeg broja štrajkova, koji su u to doba gotovo svakodnevna pojava. Pobrojat ćemo samo neke veće štrajkove te godine koji su se desili u Hrvatskoj: dvosatni generalni štrajk cijele Hrvatske i Slavonije 6. veljače (Obzor 30, 1919.), štrajk radnica Tvornice cigareta Zagreb 22. siječnja, (Sloboda 8., 1919.), štrajk krojača u Zagrebu 22. siječnja (Obzor 62, 1919.), višednevni generalni štrajk bankovnih činovnika cijele Hrvatske... 

Iz ovog se vidi da se radi o vrlo turbulentnim vremenima. U Brodu i okolici situacija je slična i Krpan je i dalje u žiži zbivanja, i dalje je aktivan i drži govore po raznim radničkim skupovima. 1920. godine izabran je za načelnika općine Podvinje (selo pored Slav. Broda) na listi Socijalističke radničke partije Jugoslavije. Iste godine vlast zabranjuje tu partiju i poništava sva osvojena mjesta, tako da Krpan - sada po prvi put u životu i službeno izabran da predstavlja narod - opet odlazi u ilegalu. No naravno,sa svojim djelovanjem ne prestaje.

1923. osniva se Nezavisna radnička partija Jugoslavije u kojoj je Krapan zamjenik nositelja liste. Tada na čelo radničkog pokreta u Brodu dolaze mlađi ljudi poput Đure Salaja i Ivana Krndelje, ali Krpanov je utjecaj na program i djelovanje partije i dalje ogroman te joj je neophodan i zbog svog iskustva i velike podrške koju je imao među radnicima i seljacima. 1924. godine Đuro Salaj organizira veliki štrajk u brodskom “Slaveksu” (drvna industrija, kasnije mijenja ime u “Slavonija DI”), a Krpan za štrajkače organizira prehranu koju prikuplja u okolnim selima. Iz ovoga je opet vidljiv avangardni karakter njegovog  djelovanja jer mogli bismo čak reći da je ova akcija bila preteča “Food not Bombs” akcija koje su se u Slavonskom Brodu dešavale 80-ak godina kasnije. I u poodmakloj dobi vlast Krpana ne pušta na miru i skroz do njegove smrti česta su privođenja, pretresi kuće i ispitivanja. 

23. studenog 1931. godine Miloš Krpan umire u svojoj kući. Nakon njegove smrti svi njegovi se sele iz Dubovika i ako je tamo ikada i postojala anarho-komunistička kolonija, njegovom smrću prestala je postojati. 

Kada sagledamo cijeli životni vijek Miloša Krpana, bez bilo kakvog pretjerivanja možemo zaključiti da je bio ključna karika u nastanku radničkog pokreta u Slavoniji. Isto tako, nećemo pogriješiti ako ga nazovemo istinskim borcem za obespravljene, ili kako bi se to moderno nazvalo - "aktivistom". Trpanje Krpana u ladice tipa socijalist, anarhist, komunist i slično bilo bi do neke mjere pogrešno jer vidimo da je Krpan djelovao i kroz stranke, ali opet se ni sa stranačkom politikom nije mirio i često je djelovao izvan svih zadanih okvira. Upravo u tome i jest bila glavna Krpanova veličina – nije se dao staviti u ladice i kategorije, nego je uskakao gdje je trebalo i kako je osjećao da treba – a sve s jednim ciljem – da se uništi nepravda, da se pomogne obespravljenima i da se žestoko udari one koji su u vječnoj neravnoteži društvene podjele moći bili na vrhu. 

Za kraj jedan citat iz Krpanovih spisa koji dosta zorno oslikava njegove misli i koji je zastrašujuće aktualan i 100 godina kasnije te koji daje nadu da borba koju su počeli mnogi prije njega i nastavili mnogi poslije njega i dalje traje. Ta borba može završiti samo jednim ishodom – pobjedom raje, te nepobjedive klase! 

"Ali što sad kada je izašao pir na lopar, kad izlaze na vidik gospodske lopštine vaše sad mi radeći puk smatramo vas da lažete i kad istinu kažete. Vi ste nas gnjavili, gnječili, izrabljivali i zatupljivali kroz stoljeća mislili ste zbilja da ste toj šokačkoj i gejačkoj raji glavu zauvijek zdrobili, a ova će vam knjiga biti dovoljna da vas osvjedoči da je raja žilava života i da joj vi uza svu svoju moć i bogatstvo niste ni na rep stali."

 

Autor: mati nikenen