Zombi proleter

Klasna borba

Nema priče u slobodnoj zoni

Dok je brenda nema beda!Bio sam prošli vikend u Puli, pa sam sa susjedom s kata sjeo na kavu. Susjeda, koja je krajem osamdesetih lijepila cipele u pulskom pogonu Astre, sada šiva remenje za dječja kolica za jednu talijansku firmu u bescarinskoj iliti "slobodnoj" zoni u pulskoj luci. Dok pali cigaru, psuje šeficu koja joj na plaću manju od 2500kn ne želi platiti prekovremene, govori da joj je dosta svega, da ovu subotu ne ide na posao, i da neka joj daju otkaz. Nije joj problem raditi, kaže mi, pa radi sličan posao cijeli život!, ali nikad do sad nije doživjela tako negativnu atmosferu "u radnom kolektivu". Jer, šefovi radnicama ne daju da razgovaraju dok rade. Priča mi kako je kolegicu s kojom šiva pitala je li nešto dobro napravila, a ova prst na usta i "Pssst!", kao, srat će nam šefica ako nas ulovi da pričamo. A sindikati? pitam je. Ništa sindikati, kaže. Ako do otvorenog sukoba dođe, sam si protiv gazde.

Dok sam se to poslijepodne vozio za Zagreb, razmišljao sam o "slobodnoj zoni luke Pula", o tome kako se, tik do starog brodogradilišta bez kojega bi život u ovom gradu bio nezamisliv, imenom "slobode" cinično prikriva izrabljivanje i maltretiranje radnika za kakvo mnogi misle da postoji samo u Vijetnamu ili Kini. Susjedino spominjanje "radnog kolektiva" podsjetilo me na još jedan izgubljeni relikt samoupravljanja. U zadnjem desetljeću života socijalističke Jugoslavije, u pulske su osnovne škole u organizirane posjete dolazili radnici iz Uljanika da pred okupljenim razredom čitaju svoje pjesme. Uljanik je tada, ako se ne varam, sam izdavao knjige poezije svojih radnika. Radilo se tu uglavnom o ljudima sa sela koji su u grad doselili radi posla u brodogradilištu, tako da je to sve bila dijalektalna poezija, puna zavičajne patetike i nostalgije za crvenom zemljom. To je nama klincima bilo višemanje dosadno (mada se znalo naći i dobrih stvari), i čudili smo se tim raznježenim brkatim Uljanikovcima koji su svoje stihove shvaćali tako ozbiljno.

Nakon razgovora sa susjednom, i refleksne uspomene na socijalizam koju je kod mene izazvao, nisam mogao prestati razmišljati: poezija čovječe, radnici u brodogradilištu su pisali jebenu poeziju, a sada ovima ovi novi kapitalisti ne daju da pričaju. E pa kako da im čovjek svima ne jebe mater kapitalističku.

Autor: Proština1921