Zombi proleter

Jedan svijet

Zašto je bitno znati tko je Berkin Elvan

"Vratit će se Valter jebat će vam mater!" Ili, ili pazi ovaj od Save Kovačevića: "Krvi ću vam se napit mater vam jebem fašističku"... E da, kako je ta ekipa imala petlje. Nekakvi brdski seljaci, Šumadijci i priprosti Dalmatinci, golobradi vratolomci tada su pred sobom imali još moćnijeg i opasnijeg neprijatelja nego mi danas, jedan Wehrmacht mnogo krvoločniji od grčkih pandura ili ukrajnskih Berkuta. Bili su ništa, postali su sve, kako kaže Internacionala. Danas se samo neki rijetki, u romansiranom i pomalo patetičnom zanosu za nekim smislenijim antifašizmom, sjete tih heroja s petljom. Danas se vjerovatno čini mnogima da takvih više nema. Sada vrijedi jedna druga: Za ideale ginu budale... tako da neki novi klinci koji ginu na barikadama nakon što iskrvare na pločniku uglavnom provrte svojih par dana u samozatajnoj sferi opskurnih nezavisnih medija i internetskih pretipkavanja i onda polako, ali sigurno izblijede u kolektivnoj svijesti čak i onih zanesenih idejom da se kapitalizmu može oduprijeti. Ovi nezaneseni gotovo uopće ne registriraju da žrtve kapitalizma postoje.

A nepobitno postoje. Samo u Turskoj od eskalacije priče o Taksimu ubijeno ih je osmero i nije ih ubio nitko drugi nego doslovno, da doslovnije ne može, kapitalizam. Jedan od njih osmero je i Berkin Elvan,  petnaestogodišnji dječak koji je nakon 269 dana kome preminuo od posljedica ozljeda nanesenih kanistrom suzavca koji ga je pogodio u glavu. Svako vrijeme stvara svoje heroje, ali naše vrijeme, čini se, pored svih alata tehnologije, umrežavanja i čega sve ne, širom zatvorenih očiju svoje heroje pretvara u puku usputnu informaciju koja izaziva još usputnije sažaljenje. Pala djeca borbe protiv kapitalizma u našem shvaćanju bliža su Don Quijoteu nego Savi Kovačeviću.

Ljudska ignorancija s lakoćom preraste u čistu bešćutnost. Sjeti me na tu činjenicu često gomila apsurdnih komentara koje sam 2011. pročitao na jednoj od stranica koje su objavile da je netko anoniman transparentom obilježio 10. godišnjicu smrti Carla Giulianija, aktivista poginulog u antiglobalističkim prosvjedima u Genovi. Naime, 20.7.2011. navršilo se deset godina da je pandur pucao u glavu Giulianiju s pola metra udaljenosti. Pucao je iz 'samoobrane' na lika golog do pasa koji je bacao aparat za gašenje na oklopljeni pandurski džip, sa sad već ikonografskim detaljima boston trake na nadlaktici i crnom vunenom maskom preko glave. Nažalost, ta dva detalja postala su ikonografska jer su bila dio najpoznatijeg kadra koji su mediji uspjeli spektakularizirati, krupnog plana mrtvog Carla prelivenog krvlju kako se hladi na asfaltu.  Za nas nekolicinu novopečenih zagrebačkih studenata čiji se pubertet odigrao u Splitu i čiji je omiljeni hobi tog istog puberteta bio anarhizam u našem slobodnom tumačenju, to je bio dan koji smo htjeli obilježiti. Carlo je u našim očima tih 'magarećih' godina izrastao u simbol, naš slobodni konstrukt žrtve i mučenika za našu stvar, jer smo o njemu slušali priče, čitali tekstove i noćima pričali. To je bilo vrijeme prije krize (ako se još sjećate toga), kada se nisu dogodila ni arapska proljeća, ni pokret Occupy ni Londonski, a ni ovi ostali kaosi, vrijeme kad se još nije počelo brutalno manipulirati najobičnijim dnevnikom u 7i30 i kad je otvorena cenzura još bila ono nešto zločesto što radi bjeloruski predsjednik, a novinari su tu i tamo znali napravit bazičnu profesionalnu grešku i odvojiti pojam aktivista od pojma huligana. Sve u svemu, tako smo mi odlučili, potaknuti proglasom naših talijanskih kolega huligana,..pardon, aktivista, objesiti transparent na Peristilu. Našli smo platno, sprej i dogovorili na brzinu što će pisati. Carlo, datum, godina blabla i: non dimenticheremo! E sad, taj talijanski dio je na kraju ispao izvor grdnog nesporazuma. Ti još nepostrojeni mediji, ali uvijek željni spektakularnih i neuobičajenih vijesti, jedva su dočekali da nešto prekine lefebvreovsku svakodnevicu dosadnog, sparnog, ljetnog popodneva u gradu krcatom turistima i samo turistima. Slika transparenta s kratkim opisom izašla je na nekom portalu, a izazvana raspravica i dan danas me zbuni kad je se sjetim. Nisam siguran je li ju započeo novinar ili neki anonimac, ali dotični je lijepo elaborirao kako, uz dužno poštovanje žrtvi, nije ok da Talijani (kako je to shvaćeno zbog talijanskog dijela natpisa) vješaju transparente po palači jer kako bi to bilo da mi krenemo po Rimu vješati spomen na naše žrtve domovinskog rata?! Istog trenutka rasprava je krenula u smjeru moralno-etičke opravdanosti tog čina, svedena na dnevnopolitičko prepucavanje, a sam sadržaj transparenta nije niti usput primjećen. Poprilično sam siguran da nitko od sudionika rasprave nije znao ništa o Giulianiju (doduše vjerojatno ne mnogo ni o žrtvama domovinskog rata), i da nitko od njih na kraju nije potaknut da prouči tko je jadni Talijan slučajno spomenut na kontroverznom 'lancunu' koji je nagrdio 'centar svita' odnosno Peristil. I tako je, pored truda nas naivaca u romansiranom i pomalo patetičnom zanosu, Carlo nezamijećeno otpraćen u zaborav, gdje dočekuje još mnoge žrtve 'samoobrane' pale u godinama krize koje su uslijedile. Naše vrijeme je toliko sebično da nije u stanju procesuirati barem onu osnovnu ljudsku  počast prema žrtvama, ako ih već ne možemo zvati herojima, ni kad nam se gurnu pod nos, a kamoli stvarati taj kolektivni konstrukt ili simbol žrtve koja je poginula za nešto s čim se možebitno pokušavamo poistovjetiti.

Eto na primjer tako je, ako niste primijetili, 11.3. palo je još jedno dijete zbog kapitala. Berkin Elvan možda nije imao masku na glavi i jurišao na pandure nego je usred prosvjeda 'išao po kruh', kako prenose mediji, i možda način na koji je umro nije toliko 'herojski', ali njegova smrt nije nikakav nesretni slučaj. Njegova smrt neizbježna je posljedica onoga što se dešava od 23.5. u Turskoj. Možda nije heroj kakvog bi htjeli mediji i ovo naše društvo spektakla, ali je njegova žrtva znak da je neprijatelj protiv kojeg se borimo vrlo stvaran i brutalan. I da, poput pravog Goebbelsova učenika, propagandu, medije i manipulaciju informacijama smatra jednako bitnim oružjem kao i metak ili npr. kanistar suzavca. Mahniti ubojica, samoproglašeni nadčovjek, uvijek minorizira svoje žrtve, opravdava ih višim ciljevima i uvjerava porotu da se smrt nije mogla izbjeći. Tako je Berkin ustvari išao po kruh, policajac koji je ispalio kanistar koji ga je ubio ne postoji, a za sve su naravno  krivi huligani koji su divljali, pa se Berkin našao u krivo vrijeme na krivom mjestu. Na kraju, slika koja dolazi do šire javnosti nije uopće slika malog nasmiješenog dječaka izraženo spojenih obrva, već slika rulje koja u bijesu uzvraća udarac pandurima nakon njegovog sprovoda. Jebeš pijetet, rulja koja baca kamenje je bolja vijest, a i ljudsko lice ubijenog djeteta je nešto s čim bi se priprost puk mogao poistovjetiti, a to nikako nije poželjan efekt objektivnoga izvještavanja. I eto, prošlo je desetak dana, nova vijest iz Turske je stigla, zabranili su Twitter. To je dosta lakša tema za prokomentirati na kavi, a mali Berkin već se upoznao s Carlom i sad guštaju na suncu skupa u zaboravu. Guštamo i mi, izašlo je sunce. 

Zašto je na kraju bitno zapamtiti tko je Berkin Elvan?

Ako povijest pišu pobjednici, a mi 'zaneseni' nećemo dobiti ni jednu jedinu rundu ovog nepravednog meča, onda je naša osobna i intimna stvar da, ako vjerujemo u to što jesmo i jesmo to što vjerujemo, odamo počast i čuvamo ta imena. Ako smo oni malobrojni koji su u svojoj skučenoj rutini i potrazi za poslom, čekanju plaće ili bezbrižnom studentarijskom uživanju na suncu, još skučenijim kanalima kvazi-slobodnog interneta naišli na informaciju o dječaku ubijenom kanistrom za suzavac, onda to znači da nam je stalo. Znači da smo pored sretnog braka kapitala i medija, sebstva i tehnologije, ignorancije i manipulacije sačuvali u sjećanju priču o (mrzim vaditi biblijske motive, op.a.) Davidu koji sjebe Golijata i svjesni smo da smo svi skupa taj David, svaki sa svojom praćkom. Div pred kojim stojimo redovito dokazuje svoju bešćutnu brutalnost. Italija, Grčka, Španjolska, Egipat, Ukrajina, Bosna... lista je postala duga kao i sam atlas zemalja. 

Goebbels bi bio ponosan na današnje političare širom tog atlasa, ali i na Google također.

Zato jer ako pokušate na predivnim prostranstvima interneta, slobodnog, neograničenog, nezavinsog, našeg i vječnog pronaći popis ljudi, djece, prosvjednika koje je ubila policija od 2001. do danas na ekranu će vam se pojaviti zemlje tipa Iran, Bahrein, Venezuela i grozni nekakvi vjerski fanatici, ekstremisti, socijalistički diktatori... 

Ni riječi o Carlu Giulianiju, Alexandrosu Grigoropoulosu, Carlosu Palominou i mnogima drugima koje koje je ne samo ubila, već i utišala i taktikom 'daleko od googla daleko od srca' iz bajke zvane povijest izbrisla neoliberalna, demokratska i progresivna Europa. Nigdje ni riječi o tome da su ih ubili panduri i vojnici, psi čuvari kapitalizma i profita i države (koji često ostanu na dužnosti i izbjegnu bilo kakvo procesuiranje). Nigdje njihovog ni imena ni spomena. Zato je bitno zapamtiti imena tih dječaka: makar i ako su pali za ništa, kad im čujemo ime, trebali bi se štrecnuti.

BERKIN ELVAN, 5.1.1999.-11.3.2014.

 

Autor: Degen